Toskana, Val d’Orcia

Jeste li ikada vidjeli mjesto koje kao da je nacrtano, kao da gledate razglednicu, kao da gledate živo platno?

Dobrodošli u Val d’Orciu, čarobnu dolinu kultiviranih brežuljaka, pitoresknih mjestašaca i velebnih imanja do kojih vode aleje čempresa.

Kako obrnuto doživjeti Toskanu?

1.300 kilometara automobilom i barijera u glavi zbog broja kilometara koje treba prijeći i to s kćerkicom od pola godine tada, a ovoga puta godinu dana kasnije. Prošle godine to je bilo putovanje koje je promijenilo moju percepciju "dalekih" putovanja automobilom. Iako se nekada čini lakše sjesti u avion i odletjeti do destinacije, ipak mi se cijeli proces planiranja, pakiranja pa konačno i dolaska do destinacije, čini lakšim ako se ide vlastitim automobilom po Europi. Posebno kada ne posječuješ samo jedan grad, već obilaziš regiju koja obiluje brojnim gradićima. Krećeš kad želiš i staješ gdje želiš, potpuna sloboda.

Većina vodiča koje sam pročitala, ali i poznanika koji su posjetili Toscanu, za polazišnu točku razgledavanja odabrao je neki od većih toskanskih gradova poput Firence ili Siene. Od tamo bi se zaputili na jednodnevne izlete po regiji, što uvijek uključuje i nezaobilazan dio Toskane, Val d’Orciju. Ali mi smo oni koji rade obrnuto! Umijesto da nam neki od velikih toskanskih gradova bude ishodište za razgledavanje, nama je to bio jedan brežuljak smješten u Val d’Orci.

Ono što bih svakome tko posjećuje ovaj dio Italije preporučila je da rezervira smještaj na nekom od predivnih seoskih domaćinstava, znanih u Italiji kao agroturisami. Agriturismi su specifičan oblik smještaja koji spaja turizam i poljoprivredu. Često su to farme, vinogradi ili maslinici koje nude smještaj, domaću hranu i autentično ruralno iskustvo. Kako bi bili kategorizirani kao agroturisam, vlasnici moraju imati aktivnu poljoprivrednu proizvodnju, a na našem brežuljku to je bio uzgoj ječma koji se prerađuje u lokalno pivo.

Boravak na agriturismu nudi uvid u talijanski ruralni život. Oranice i kombajni, sve tako pitoreskno, a tako stvarno. Gotovo je nezamislivo da poljoprivrednici uistinu obrađuju zemlju i žanju usjeve, a priroda i krajolik koji ih okružuju kao da su dio filmske scene. Osjećaš se istinski prisutno dok na ležaljci uz bazen i Aperol spritz u ruci, u pozadini čuješ kako se isprepliću zvukovi kombajna i cvrčaka.

Val d’Orcia

Mislila sam kako je ovaj krajolik očuvan zbog toga što se nalazi na UNESCO-voj listi svjetske baštine, no bilo je obrnuto. Krajolik koji je oblikovan ljudskom rukom kroz stoljeća bez narušavanja njegove prirodne ljepote. Nepojmljivo mi je da su ljudi kroz toliki protok vremena usitinu spoznali ljepotu i vrijednost očuvanja ovog jedinstvenog krajolika i ostali vjerni njemu i sebi. Zato je ovo područje savršen primjer skladnog suživota prirode i čovjeka.

Dok s obzora gledate dolinu, čini vam se kao da je doslovno nacrtana i to rukom djeteta. Zašto to kažem? Jer su me obrisi doline, brežuljaka i čempresa koji izviruju, podsjetili na sliku kakvu bi dijete prostoručno nacrtalo. Jedna valovita linija koja predstavlja dolinu i brežuljke, a na toj crti nanizani redovi čempresa. Doista tako i izgleda uživo!

Val d'Orcia je upisana na UNESCO-ov popis svjetske baštine zbog svoje izuzetne kulturne i pejzažne vrijednosti. Naziv doline Val d'Orcije potječe od rijeke Orcije koja protječe kroz tu dolinu. "Val" je talijanska riječ za dolinu pa doslovni prijevod glasi "Dolina rijeke Orcije". Dolina je djelomično oblikovana vulkanskom aktivnošću pa ne čudi kako je svaki brežuljak plodnog tla i dandanas obrađen.

Klasje kao da šapuće na vjetru, nestvaran prizor.

Isto mjesto, dva godišnja doba

Postoje mjesta koja neprestano mijenjaju svoje lice, a posebno je očaravajuća razlika krajolika između svibnja i kraja lipnja. U svega mjesec dana, Val d’Orcia prelazi iz zelene proljetne bajke u zlatnu ljetnu razglednicu.

Imala sam iznimnu priliku Val d’Orciu doživjeti baš tada i uistinu, kao da se radio o različitim mjestima. Iako se radi o svega nekoliko tjedana razlike, vizure su potpuno drugačije!

Svibanj: buđenje prirode

Svibanj i sve je zeleno. Brežuljci s kojih se talasaju vlati tek izniknulih travki i žita koje još nije sazrelo, a bezbrojne nijanse zelene boje izmjenjuju se jedna za drugom. Cijela dolina djeluje svježe i poetično, a zrak miriše na vlažnu zemlju. Svako buđenje u zoru donosilo je magične prizore lagane jutarnje magle.

Kraj lipnja: zlatno zrenje

Kraj lipnja i sve je žuto. Brežuljci s kojih se talasaju vlati požutjelih travki i dozrelog žita spremnog za sjetvu, a bezbrojne nijanse zlatno-žutih nijansi izmjenjuju se jedna za drugom. Dolina poprima sasvim novi karakter. Boje prelaze iz zelenih u zlatne, a žito je zrelo i spremno za žetvu. Brežuljci sjaje pod ljetnim suncem, a zeleni čempresi djeluju još dramatičnije na zlatnoj podlozi. Polja šušte pod povjetarcem, sunce baca dugačke sjene, a sve odiše mirnoćom ljeta koje je započelo. Savršeno vrijeme za duge vožnje, kasne zalaske sunca i trenutke kad želiš pobjeći iz stvarnosti ili je osjetiti u njezinu najjednostavnijem i najljepšem obliku.

Teško je reći kada je ljepše doživjeti ovu predivnu dolinu jer gledati kako buja zelenilo jednako je lijepo kao i doživjeti “spaljenu” zemlju i bale sijena koje čekaju novo godišnje doba.

Jedan dan u kući na brežuljku

Još se sjećam svog oduševljenja i usklika kada sam iz daljine prepoznala aleju čempresa koja vodi na naš brežuljak. Toskana u svom najboljem izdanju, baš onakva kakvom ju zamišljaš!

Vrijeme kao da je stalo, a pogled iz svakog kuta kuće kao s razglednice.

Buđenje uz cvrkut ptica. Mir i tišina, ono što nam svima nedostaje, iako toga možda nismo ni svjesni. I samoj mi je trebalo nekoliko dana da se prilagodim na potpuno drugačiji ritam dana. Nema strke, nema buke. Zvuči smiješno, ali teško se naviknuti na ritam bez rasporeda, plana i programa. Ovdje program uključuje kavu u zoru uz cvrkut ptica, popodnevni Aperol spritz uz bazen i cvrčke koji se ne gase te zalazak sunca u tišini. Osvijestila sam koliko je teško promijeniti rutinu i ući u potpuno drugačiji ritam dana. Meni je i tjedan dana bilo prekratko da usitinu počnem uživati.

Na štednjak sam pristavila moku, a dok je kava ključala, odlučila sam zamijesiti kruh.

Pogled mi bježi kroz kuhinjski prozor

Možete li zamisliti ljepši početak dana?

Jedna šalica kave i bezbroj različitih vizura s istog stolića

Kada se negdje osjetiš kao kod kuće i poželiš se ponovo vratiti, onda znaš da si pronašao svoj mir. To je za nas značio taj brežuljak u Val d’Orciji! Želim i vama da pronađete svoj mir, tamo negdje, daleko od svega s vama dragim ljudima!

Putovanje gradićima kroz srce Toskane

Pienza

Na brežuljku iznad Val d’Orcije, s pogledom koji oduzima dah, smjestila se Pienza, mali gradić velikih ideja. Gradić koji se s našeg brežuljka nazire između dva čempresa kao kakva vizura s razglednice. Vijugave ceste vode vas do gradića omeđenog zidinama koje su nekoć služile za obranu grada. U 15. stoljeću papa Pio II., rođen upravo ovdje, odlučio je od rodnog sela stvoriti „idealni renesansni grad“ prema vizijama humanističkih arhitekata. Rezultat je danas UNESCO-om zaštićen grad koji izgleda kao savršeno usklađena kulisa za neki povijesni film.

Panorama gradića Pienze iz naše kuće između dva čempresa

U šetnji Pienzom sve djeluje skladno. Kamene kuće s cvjetnim balkonima, renesansna katedrala na glavnom trgu, trg Piazza Pio II. i skrivene ulice sa zvučnim imenima poput Via dell’Amore i Via del Bacio, ulice ljubavi i poljupca. Iz svake ulice pruža se neometan pogled prema dolini i beskrajnim brežuljcima prošaranim maslinicima, vinogradima i čempresima.

Svi ljubitelji dobrog komadića sira ne smiju zaobići Pienzu, prijestolnicu pecorina, aromatičnog ovčjeg sira kojeg ćete barem jedan kolut ponijeti kući. Uđite u neku od specijaliziranih trgovina delikatesama u kojima možete isprobati mnogobrojne varijacije ovog sira. Mladi, zreli, začinjen paprom, tartufima ili odležan u lišću bršljana. Ovog zadnjeg smo mi ponijeli kući kao suvenir, no nestao je prije povratka u Hrvatsku. Kolut sira koji se na licu mjesta porcionira i vakumira kako bi ga se moglo lako transportirati, možete ponijeti i kao poklon.

Za osvježenje obavezno u jednoj od slastičarnica ili sladoledarnica kupite jedinstveni sladoled od pecorina! Znam da zvuči kao čudna kombinacija, ali sladoled ovog okusa uistinu vrijedi isprobati! Aromatičan, slankast i bogatog kremastog okusa, pecorino je izvrsna protuteža slatkoći sladoleda. Sjednite na jedan od mnogobrojnih zidića i uživajte u autohtonom sladoledu i pogledu na divnu dolinu Val d’Orcie. Čak je i moja tada šestomjesečna kćerkica, u Pienzi probala svoj prvi sladoled u životu i odobrila ga!

Montalcino

Nekoliko zavoja dalje, iznad vinograda i maslinika, stoji Montalcino, gradić koji izgleda kao da se sam čuva. Njegove zidine, utvrda i strme ulice čine ga tihim čuvarom jednog od najcjenjenijih vina Italije, Brunello di Montalcino. Brunello je tamno vino snažno arome, ali istovremeno elegantno i pitko. Grad je tih, bez žurbe, a u središtu se nalaze mala dvorišta, skromne crkve i brojne trgovine vina. Najveća atrakcija je srednjovjekovna tvrđava, Fortezza, s koje se pruža spektakularan pogled na cijeli kraj.

Caffè 1888 Fiaschetteria Italiana

No za nas dalmatince, najvažnije je pronaći lokal za ispijanje jutarnje kave pa je nama najvažnija atrakcija bio upravo lokal u kojem smo popili kavu. Glavna ulica vodi vas do starog dijela grada direktno na Piazzu del Popolo u srcu Montalcina. Jednom kada dođete na nju, ne možete ne zastati pored lokala Caffè 1888 Fiaschetteria Italiana, koji vas instantno privuče svojim šarmom. Vidi se da to nije samo još jedan kafić u nizu, a poslije smo saznali da smo otkrili pravi toskanski povijesni dragulj.

Ako vas je u nazivu lokala zaintrigiralo značenje riječi fiaschetteria, niste jedini. Čim sam naručila kavu, dala sam se u potragu za značenjem te riječi. Fiaschetteria mi je zvučala kao još jedan u nizu talijanskih izraza vezanih uz vino i gastronomiju, no iza te riječi krije se bogata tradicija i vrlo specifičan tip mjesta. Izraz dolazi od riječi fiasco, posebne vrste boce s karakterističnim pletenim omotom od slame, kakva se stoljećima koristila za posluživanje i čuvanje vina,

Interijer lokala ostao je netaknut i odiše nekim prošlim vremenima. Bar s mramornim pultom, vitrine, plišani crveni sofa nasloni i stolići od žutog mramora, sve je sačuvano u izvornom obliku. Zađete li u prostor iza šanka, otkrit ćete skriveni dio sa tek nekoliko stolova i impresivnu kolekciju skladištenih boca vina. O tajnosti i posebnosti mjesta govori i to da slikavanje nije dozvoljeno pa ćete sami morati zaviriti u taj kutak lokala.

Montepulciano

Montepulciano, nešto veći od Montalcina, ali još uvijek dovoljno malen gradić koji skriva kamenu povijest. Gradić se, kao i svi ostali, smjestio visoko na brežuljku. Ono što Montepulciano skriva ispod svoje kamene površine još je zanimljivije, cijeli podzemni svijet vinskih podruma. Mnogi su stariji od same Italije, a neki se prostiru duboko ispod trgova i kuća. Tamno vino Nobile di Montepulciano njegov je zaštitni znak.

Zanimljivo je šetati ulicama i provirivati kroz izloge i prolaze koji vas vode do skrovitih mjesta, a neke i do terasa kafića koji skrivaju predivan panoramski pogled. Po običaju, slučajno smo naletjeli na još jedan dragulj toskanske gastro scene.

Caffe Poliziano

Smješten na glavnoj ulici Montepulciana, Caffe Poliziano više je od običnog kafića, on je spomenik toskanskoj eleganciji i tradiciji. Dok prolazite velebnim hodnikom obloženim tamnim drvom u daljini se nazire pogled na terasu s tek nekoliko sjedalica i spektakularnim pogledom na dolinu. Srećom, baš su na nas čekale te sjedalice da popijemo espresso i u njega umačemo cantuccine.

Cantunccini su tradicionalni toskanski keksići s bademima, poznati po svojoj hrskavosti i karakterističnom duguljastom obliku, a ime im dolazi od riječi "canto" što znači „komadić“ ili „kut“. Ako ih kupite za ponijeti, spremite ih od sebe samih jer nestaju u trenu.

Siena

Smještena u srcu Toskane, Siena je grad koji ne nudi samo razgledavanje, ona pruža doživljaj jer je to grad u kojem se živi i koji živi. Glavni trg, Piazza del Campo, glasi za jedan je od najljepših trgova u Europi i to uistinu i jest. Zbilja je poseban i neviđen jer ima oblik školjke i tako tvori prirodni amfiteatar. Na njemu se svake godine održava čuveni Palio di Siena, utrka konja koja više sliči srednjovjekovnoj bitci, nego sportskom natjecanju.

Iako je grad znatno veći od manjih gradića koje sam prethodno opisala, ipak je još uvijek dovoljno malen i intiman pa imate osjećaj da vam je svaka ulica nadohvat ruke. Nekoliko ulica dalje od Piazze del Campo, nećete ostati ravnodušni pred veličanstvenom katedralom Santa Maria Assunta. Ona je najljepša crkvena građevina koju sam ikada vidjela! Toliko jedinstvena i posebna zbog crno-bijelog mramora poslaganog vodoravno, obogaćena reljefima i skulpturama na pročelju, a mozaici i freske čine je jednom od najimpresivnijih gotičkih građevina Italije. Kako su se zrake sunca odbijale o mramornu fasadu, tako je katedrala poprimala roskaste tonove, predivno i očaravajuće!

Nakon razgledavanja i šetnje gradom, zasjeli smo u mali lokalni kafić s terasom koja gleda na katedralu. Osjećali smo se kao dio lokalaca, takva vibra vlada Sienom. Uistinu impresivan grad, ne svojom veličinom, već brojnim arhitektonskim jedinstvenim djelima koja vam se usijeku u pamćenje.

Nastavit će se…

Val d’Orcia za mene je posebno mjesto. Svaki zavoj ceste, svaki brežuljak okrunjen čempresima i svaka kamena kuća pričaju priču staru stoljećima. Tamo su jutra ispunjena ptičjim pjevom i mirisom kave, a večeri tihe, uz zvuk cvrčaka i čašu Aperola. Ta posebna dolina nije mjesto koje samo posjetite i zaboravite. To je krajolik koji vam uđe pod kožu. Dopustite da vas putokazi na cesti sami vode do gradova, skrenite s rute i “zalutajte” vijugavim, bijelim cestama jer upravo tamo, daleko od plana i programa, Val d’Orcia otkriva svoje skrovito lice.

Poželjet ćete se vratiti, baš kao i mi i zato, ovaj putopis, nastavit će se…